Postoji uvjerenje da što više stakeholdera sudjeluje u budžetskom procesu, to je odluka legitimnija i bolja. U teoriji zvuči razumno. U praksi, konsenzus pri alokaciji resursa gotovo uvijek vodi prema prosječnom rješenju.
Prosječno rješenje rijetko je strateški ispravno rješenje.
Zašto konsenzus deformira prioritete
Svaki dionik brani vlastiti teritorij. Kada se svi moraju složiti, nitko ne gubi — što znači da se resursi raspoređuju prema moći pregovaranja, a ne prema strateškoj važnosti.
Vidio sam budžetske procese u kojima je odjel s najglasnijim direktorom dobivao konzistentno više sredstava od odjela s mjerljivo većim doprinosom poslovnim ciljevima.
Tko treba donositi ove odluke
Prioritizacija budžeta je izvršna odluka, ne demokratski proces. To ne znači ignoriranje inputa — znači da netko mora imati autoritet i odgovornost za konačnu alokaciju.
Organizacije koje to izbjegavaju kroz beskonačne radne grupe i usklađivanja ne dobivaju bolju odluku. Dobivaju odgođenu odluku s raspršenom odgovornošću — što je najgori mogući ishod.